Rekli su mi “Vaš sin je nestao”: Majka 32 godine prevrtala nebo i zemlju, a onda je istina pogodila kao grom “Bio je kod kuće…”

0
181
Oglasi - Advertisement

Priča o Li Jingzi: Ljubav, Izdržljivost i Nada u Potrazi za Nestalim Sinom

U srcu kineske pokrajine Shaanxi, Li Jingzi i njen suprug vodili su sretne porodične dane sa svojim sinom, Mao Yinom. Njihovo slobodno vrijeme često je bilo ispunjeno veseljem koje su provodili zajedno, istražujući parkove ili uživajući u čarima zoološkog vrta. Svaka nedjelja bila je prilika za porodične izlete, gdje su stvarali uspomene koje su se čuvale poput blaga. Međutim, jedan dan u životu ove porodice ostao je duboko urezan u sećanje, i to dan kada je njihov mali sin, tada star samo godinu i po, iznenada nestao.

Mao Yin bio je radoznao i veseli dječak, poznat po svom osmehu umesto suza. Njegova blaga priroda ne samo da je osvajala srca roditelja, već i svih koji su ga upoznali. Svakog jutra, Jingzi i njen suprug su ga vodili u vrtić, a posle napornog dana sa radošću su ga dočekivali, stvarajući tako ritual ljubavi i podrške. Ti trenuci su bili ispunjeni srećom i bliskošću, a svaki zagrljaj donosio je dodatnu dozu ljubavi u njihov dom, čineći da se osjećaju kao najbogatiji ljudi na svijetu, bez obzira na materijalna sredstva.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Jingzi je radila u firmi koja se bavila izvozom pšenice, što ju je često vodilo u ruralna područja. Tokom jednog od tih putovanja, primila je hitni telegram s neobjašnjenim sadržajem koji je zahtevao njen hitni povratak kući. U tom trenutku, tjeskoba i strah su je preplavili, ali je i dalje gajila nadu da će sve biti u redu.

Po povratku u grad, njen stanodavac joj je saopštio rečenicu koja joj je zaledila krv u žilama: “Vaš sin je nestao.” U tom trenutku, čitav njen svet se srušio. Iako je nadala da se možda samo izgubio, brzo je shvatila ozbiljnost situacije. Tog oktobra 1988. godine, dok je njegov otac stao u mali hotel po čašu vode, mali Mao Yin je nestao bez traga, ostavljajući iza sebe duboku prazninu i bol koja se nije mogla opisati rečima.

U početku je Jingzi verovala da će neko pronaći njenog sina i vratiti ga. Kako su dani prolazili bez ikakvih informacija, tuga i očaj postajali su njeni jedini saputnici. U potrazi za svojim sinom, delila je letke, ispitivala prolaznike i oglašavala njegov nestanak, ali ništa nije dovelo do željenog rezultata. Njena svakodnevica postajala je sve teža dok je gledala njegove igračke i odeću, osećajući kako joj je deo duše otkinut. Sanjajući o mogućem ponovnom susretu, svaki zvuk pored vrata postajao je izvor nadanja da će maleni Mao Yin ući kroz njih i odraditi svoju igru koju je voleo.

U tom periodu, Jingzi nije bila svesna koliko je problem otmica dece duboko ukorijenjen u kineskom društvu. Politika jednog deteta, koja je uvedena 1979. godine, dodatno je poticala rodnu selekciju i favorizovala mušku decu. Mnoge porodice su pokušavale da zaobiđu zakone, što je često dovodilo do ilegalne trgovine decom, stvarajući mračnu i bolnu stvarnost koja je ostavljala roditelje bez nade. Ova mračna stvarnost bila je daleko od njenog znanja dok je tragala za svojim sinom, a izdesetkan je bio i mali broj priča koje su tada još uvijek dolazile do javnosti.

Na jednom od svojih putovanja, čula je glasine o paru koji je usvojio dečaka sličnog njenom Mao Yinu. Otišla je u selo u nadi da će pronaći svog sina, razgovarala sa seljanima, ali je saznala da je dete već vraćeno u grad. Ova vest ju je duboko pogodila, ostavljajući je sa osećajem izgubljenosti i patnje. Ipak, nikada nije prestala tragati, njena nada nikada nije umrla. S vremena na vreme, razgovarala bi sa drugim roditeljima koji su takođe izgubili svoje mališane, razmenjujući priče o gubitku i potrazi, a to joj je davalo snagu da nastavi dalje.

Godine su prolazile, a tuga nije blijedela. Jingzi je nastavila sa svojom potragom, sve dok jednog dana, 10. maja, nekoliko dana pre Majčina dana, nije primila poziv iz Ureda za javnu sigurnost u Xi’anu. Vesti koje su joj saopštene ostavile su je bez reči – njen sin, Mao Yin, pronađen je.

Policija, na osnovu dojave, uočila je sličnost između fotografije odraslog muškarca i baze podataka nestale dece. Utvrđeno je da je identifikovan kao dečak otet iz Xi’ana pre više od 30 godina. Živio je u Chengduu, 700 kilometara udaljenom, i odrastao pod drugim imenom, nesvestan svog pravog identiteta. DNK test je potvrdio ono što je Jingzi čitavog života osećala – njen sin je živ. Suze sreće, olakšanja i bola spojile su se u trenutku kada je primila konačnu potvrdu, a njen oslonac u tom trenutku nije bio samo u mislima, već i u uzbuđenju koje je obuzelo čitav njen sistem.

Priča Li Jingzi nije samo priča o majci koja je izgubila sina – ona simbolizuje nepokolebljivu ljubav, izdržljivost i nadu. Iznad svega, to je dokaz da se čuda događaju, čak i nakon decenija tame i bola. Njeno putovanje je inspiracija mnogima, a njen neumorni duh predstavlja svima koji se suočavaju s gubicima i izazovima u životu. Ova priča takođe postavlja pitanje o pravima i sudbini mnogih roditelja čija su djeca nestala u eri kada su pravila i zakonodavni okviri bili veoma restriktivni.

Jingzi, sada ponovo ujedinjena sa svojim sinom, živi sa osećajem postignuća i duboke zahvalnosti. Njihova priča je podsetnik da ljubav i nada mogu prevazići čak i najteže prepreke, a da nikada ne treba gubiti veru u bolje sutra. Njihov susret, koji mnogi smatraju “čudom” u današnje vreme, naglašava koliko je važno zadržati nadu čak i kada se čini da nema izlaza. U svetu punom izazova, primjera poput Li Jingzi služe kao svetionik, inspirirajući druge da ne odustaju od svojih snova i potrage za onim što im pripada.