Tvrdnja da djeca najveći dio gena nasljeđuju upravo od bake po majci često se pojavljuje na društvenim mrežama, ali genetika daje drugačiju sliku. U prosjeku oko četvrtine autosomalne DNK potiče od svakog djeda i bake. Majčina majka ipak ima posebno mjesto u određenim oblicima nasljeđivanja, prvenstveno preko mitohondrijske DNK, dok se zanimljive razlike pojavljuju i kod X-hromosoma. Porodične sličnosti pritom ne nastaju samo zbog gena, nego i zbog zajedničkog okruženja i naučenih obrazaca ponašanja.
Baka po majčinoj strani u mnogim porodicama zauzima posebno mjesto, pa ne iznenađuje što se uz taj odnos često vežu i različite tvrdnje o genetici. Jedna od najraširenijih kaže da upravo od majčine majke nasljeđujemo više gena nego od drugih baka i djedova. Takvo pojednostavljenje, međutim, ne opisuje način na koji se najveći dio ljudske DNK prenosi kroz generacije.
Svaka osoba približno polovinu svoje DNK dobija od majke, a drugu polovinu od oca. Oni su svoj genetski materijal prethodno dobili od vlastitih roditelja. Zbog toga u prosjeku približno 25 posto autosomalne DNK jedne osobe potiče od svakog djeda i bake. Stvarni udio može donekle varirati zbog načina na koji se hromosomi kombinuju prilikom stvaranja jajnih ćelija i spermatozoida.
Ukratko: Baka po majci ne prenosi automatski najveći dio ukupne DNK. Posebnost majčinske linije nalazi se prije svega u mitohondrijskoj DNK, dok obrasci nasljeđivanja X-hromosoma dodatno pokazuju zašto pojedine porodične linije mogu biti genetski zanimljive.
Mitohondrijska DNK prati majčinsku liniju
Najjasnija genetska posebnost majčine porodične linije povezana je s mitohondrijama, sitnim strukturama u ćelijama koje učestvuju u proizvodnji energije i imaju vlastitu malu količinu DNK. Za razliku od većine genetskog materijala, koji dolazi od oba roditelja, mitohondrijsku DNK dijete gotovo uvijek dobija od majke.
Majka ju je prethodno dobila od svoje majke, odnosno djetetove bake po majci, ona od svoje majke i tako dalje kroz žensku liniju. I sinovi i kćerke nose mitohondrijsku DNK svoje majke, ali je narednoj generaciji prenose samo žene. Upravo zato majčinska linija ima posebnu ulogu u genetici, genealogiji i proučavanju porijekla stanovništva.
Ipak, taj podatak ne znači da većina ukupne DNK dolazi od bake po majci. Mitohondrijska DNK čini veoma mali dio ukupnog ljudskog genetskog materijala.
X-hromosom donosi dodatne razlike
Zanimljiv obrazac postoji i kod X-hromosoma. Žene uglavnom imaju dva X-hromosoma, a muškarci jedan X i jedan Y. Majka svakom djetetu prenosi jedan od svojih X-hromosoma, koji sadrži genetski materijal naslijeđen od njenih roditelja.
Na očevoj strani prijenos izgleda drugačije. Otac kćerki daje svoj X-hromosom, dok sinu prenosi Y. Zbog toga postoje razlike u tome kako određeni dijelovi X-hromosoma prolaze kroz porodične linije. Takvi obrasci mogu biti značajni kod pojedinih nasljednih osobina i genetskih bolesti, ali ni oni ne dokazuju da majčina majka prenosi većinu gena.
Ključne informacije:
- U prosjeku oko 25 posto autosomalne DNK potiče od svakog djeda i bake.
- Mitohondrijska DNK gotovo uvijek se prenosi majčinskom linijom.
- Sličnost s bakom ne znači da je osoba od nje naslijedila većinu ukupnog genetskog materijala.
Zašto dijete ponekad izgleda gotovo isto kao baka
Uprkos približno ravnomjernom doprinosu baka i djedova, dijete može veoma snažno podsjećati upravo na jednu osobu iz prethodne generacije. Razlog je način na koji se genetske varijante kombinuju. Neku osobinu roditelj može nositi, a da kod njega nije naročito izražena, dok kod djeteta određena kombinacija gena može učiniti bakin oblik očiju, nosa, kose ili lica mnogo uočljivijim.
To ne znači da je jedna generacija doslovno „preskočena“. Riječ je o tome da se osobine mogu drugačije izraziti u novoj genetskoj kombinaciji. Zbog istog principa braća i sestre iz iste porodice mogu izgledati veoma različito, iako imaju iste roditelje.
Nasljeđivanje nije ograničeno samo na fizički izgled
Od predaka se mogu naslijediti i varijante gena povezane s metabolizmom, tjelesnom građom, reakcijom organizma na određene supstance ili predispozicijom za pojedine bolesti. Zato se u medicinskoj anamnezi često uzima u obzir porodična historija dijabetesa, srčanih bolesti, nekih vrsta karcinoma, visokog krvnog pritiska i nasljednih poremećaja.
Genetska predispozicija ipak nije isto što i sigurnost da će se određeno stanje razviti. Na ishod mogu uticati način života, ishrana, fizička aktivnost, okruženje, stres i drugi faktori.
Posebnu pažnju posljednjih godina privlači i epigenetika, odnosno promjene koje utiču na aktivnost gena bez promjene same DNK sekvence. Istražuje se mogu li neki takvi efekti pod određenim okolnostima uticati i na potomstvo. To, međutim, ne znači da se konkretna bakina sjećanja, emocije ili životna iskustva doslovno zapisuju u DNK i prenose unucima.
Porodične sličnosti imaju i negenetsku stranu. Od baka se mogu naučiti način govora, gestikulacija, recepti, navike, porodični običaji i načini izražavanja emocija. Zato ono što porodica naziva „naslijeđenim“ ponekad predstavlja kombinaciju gena i zajedničkog okruženja. Baka po majci zaista ima posebnu genetsku vezu s potomcima kroz određene mehanizme nasljeđivanja, ali ukupna slika ostaje mnogo šira: svako dijete predstavlja jedinstvenu kombinaciju obje strane porodice i brojnih generacija koje su joj prethodile.
