Cilj roditelja bi trebalo da bude da pripreme dete za odraslost, a to znači da mu pomognu da izraste u odgovornu i samostalnu osobu, i da kada dođe vreme za to, pomognu mu da se odvoji od njih, kaže Zoran Milivojević, psihoterapeut
Napuniti 18 godina u Srbiji ne znači mnogo. I dalje ste pod okriljem roditelja, “jedete njihov hleb”, sprovodite odluke koje su doneli umesto vas, zaštićeni ste kao beli medved od spoljašnje sredine… sve da se slučajno, ne daj bože, ne biste sapleli.
I tako to biva dok sami ne zasnujete svoju porodicu, pa makar se u međuvremenu iškolovali i zaposlili. U nekim razvijenijim delovima Evrope ovakva simbioza sa roditeljima do, ponekad, i kasnih tridesetih, nezamisliva je. U čemu grešimo?
Često je emotivna veza sa roditeljima mnogo snažnija nego što je veza sa partnerom ili čak mužem ili ženom
– Cilj roditelja bi trebalo da bude da pripreme dete za odraslost, a to znači da mu pomognu da izraste u odgovornu i samostalnu osobu, i da kada dođe vreme za to, pomognu mu da se odvoji od njih. Međutim, mnogi roditelji nisu usmereni ka tom cilju, već im je cilj da dete oseti da je voljeno i da bude srećno. Oni vide svoju ulogu u tome da mu ugađaju i da mu pomognu tako što će da ga vode kroz život. Na taj način oni zadržavaju odraslog sina ili kćerku u ulozi deteta – smatra Dr Zoran Milivojević, psihoterapeut.
Mamini sinovi
Pre svega, roditelji bi trebalo da priznaju odraslim kćerima i sinovima, dakle punoletnima, da jesu odrasli i da su oni sada odgovorni za vlastite živote, navodi psihoterapeut. Tim priznanjem oni im u psihološkom smislu “dozvoljavaju” da budu odrasli. Ali umesto toga, oni im stalno ponavljaju: “Nisi još odrastao” bilo direktno bilo indirektno kroz druge poruke i roditeljske postupke.
U sve se meša
Najteže je onim roditeljima koji ne razlikuju odvajanje odraslog deteta od “biti napušten” od strane deteta, smatra dr Zoran Milivojević. Oni često misle da nije pravično da se oni toliko žrtvuju za dete, a ono ih sada “napušta” i prepušta se nekom mužu ili ženi. Ovi roditelji često pokušavaju da zadrže emotivnu vezu sa detetom na onom ranijem nivou, a to znači da ili pokušavaju da oteraju svakog ozbiljnijeg partnera ili se mešaju u novu zajednicu, pokušavajući da urede odnose.
U tom slučaju odrasla osoba bi trebalo da se suprotstavi roditeljima, da zaštiti “granicu” svog novog odnosa sa partnerom ili bračnim drugom, što uglavnom čini da se roditelji jedno vreme uvrede, ali da nakon izvesnog vremena prihvate novu realnost, predlaže dr Milivojević.
– Oni misle da je dete naivno, da mnogo toga ne zna, da je nesposobno, da će ga neko prevariti i iskoristiti, povrediti itd. I zato oni smatraju da su i dalje odgovorni za dete, žele da znaju šta mu se događa, traže da im se ono poverava, kako bi mogli da ga savetuju i da mu predlažu životne izbore. Glavni znak toga je stalna zabrinutost za dete i razmišljanje o negativnim scenarijima koji bi mogli da se dogode – objašnjava Zoran Milivojević.
Rezultat toga je da odraslo dete usvaja ovu psihološku zabranu na odrastanje i nema samopouzdanja, plaši se odgovornosti i traži podršku, savet i utehu od roditelja. Često je emotivna veza sa roditeljima mnogo snažnija nego što je veza sa partnerom ili čak mužem ili ženom.
To su one situacije kada govorimo o “maminim sinovima” i “tatinim ćerkama”, sugeriše naš sagovornik i dodaje:
– Druga psihološka zabrana je na odvajanje od roditelja. Kada odraslo dete najavi da bi želelo da se osamostali i da živi odvojeno, roditelji umesto da to smatraju normalnim razvojnim momentom, uvrede se i pitaju: Gde smo pogrešili, šta nije u redu kod nas i slično.
Smisao u detetu
Ovakva simbiotična veza roditelja i odraslog deteta nije samo naš specijalitet, već je prisutna u celoj južnoj Evropi, od Portugalije da Ukrajine.
Razlog što roditelji sabotiraju odvajanje svoje odrasle dece leži u tome što su našli smisao života u ulozi roditelja
– Često je razlog toga što roditelji sabotiraju odvajanje svoje odrasle dece u tome što su našli smisao života u ulozi roditelja. A da bi neko bio roditelj, potrebno mu je dete, dakle zavisna osoba o kojoj treba brinuti. Jedan od mogućih razloga jeste to što su roditelji razočarani u svog partnera, tako da se preusmeravaju iz uloge muža i žene u ulogu oca i majke, u kojima se osećaju korisno. Oni su divni roditelji, ali kada dođe onaj trenutak da dete treba da se odvoji, tada nastupa uglavnom nesvesna sabotaža ovog procesa – smatra dr Milivojević.
Porodični bunker
Gledajući svoje “savršene” roditelje, koji žive za dete i žrtvuju se za njega, dete zaključuje da biti odrastao i nije tako zabavno, da je to stalna obaveza za dete i briga, zanemarivanje vlastitog života. I zato ono odbija da odraste jer biti odrastao vidi kao nešto veoma neudobno.
– Primarna porodica je neka vrsta bunkera iz kog dete odlazi u spoljašnji svet da se zabavlja i provodi, a onda se vraća u porodični bunker na odmor i oporavak. To je način života koji mnogi imaju i u svojim tridesetim, četrdesetim, ali i kasnije – naglašava psihoterapeut.
Pitamo se da li takvo stanje može (uvek) da se pravda nedostatkom novca – jer – ko hoće, taj nađe i način.
– Novac je samo površno objašnjenje, jer ko mora, taj nađe načina da se odvoji i da dovoljno zaradi za svoju samostalnost. Često roditelji savetuju dete da špara novac kako bi imalo za svoj stan, dok naravno ostaje sa njima, jer je “glupo” da ga troši na iznajmljeni stan. Ali postoji puno modela kako se neko može odvojiti od roditelja uz minimalne troškove: zajedničko stanovanje sa cimerima, i slično – navodi dr Milivojević i savetuje roditeljima kako da izbegnu ovu zamku.
– Treba da shvate da je onaj roditelj koji zadržava dete u simbiozi sa sobom – loš roditelj. Treba ih podsetiti da je roditeljski cilj jačanje samostalnosti i socijalizovanosti deteta. Ako u tome nisu uspeli, onda treba na tome sada više da porade.
Srodni članci:
- Pubertet kod devojčica i dečaka
- Multipla skleroza, dijagnostika i lečenje
- Saveti za bolje mentalno zdravlje
Dr,Zoran Milivijovič/Informer