Iznenadna srčana smrt je prirodna smrt prouzrokovana bolešću srca, gde unutar jednog sata od početka simptoma dolazi do gubitka svesti i prestanka cirkulacije Osoba je naizgled bila zdrava ili je imala bolest srca u stabilnom stanju. Treperenje komora je u preko 3/4 bolesnika koji umru neposredno predhodilo naprasnoj smrti. U komorskom treperenju (fibrillatio ventriculorum ) mehanička aktivnost srca prestaje i posle 8-10 sekundi dolazi do gubitka svesti, a smrt nastaje za 3 do 5 minuta zbog oštećenja mozga.
Uzrok
Iznenadna srčana smrt može da se javi u svim starosnoim grupama, ali je znatno češća od rođenjado navršenih šest meseci, kao posledica urođenih srčanih mana i kasnije između 47 i 75 godina, zbog koronarne bolesti (infarkt, angina pektoris). U preko 80 % bolesnika koji umiru iznenada uzrok je koronarna bolest srca. Slabost srčanog mišića (insuficijencija), oboljenje zalistaka, plućna embolija, poremećaj sastava krvi, tumori srca i antiaritmički lekovi su takođe razlog za pojavu iznenadne srčane smrti.
Faktori koji doprinose nastanku iznenadne srčane smrti su akutni fizički napor i emocionalni stres. Fizički napor velikog intenziteta, posebno u uslovima emocionalnog stresa, posle obroka, kada je veoma toplo i vlažno vreme, su okidač za treperenje komora i pojavu iznenadne srčane smrti. U emocionalnom stresu povećava se zgrušavanje krvi, raste krvni pritisak i ubrzava se srčani rad, sužavaju se krvni sudovi i to sve izaziva opasne aritmije.
Klinička slika
Nekoliko dana do nekoliko nedelja pre kobnog događaja u 50% slučajeva postoje tegobe: malaksalost, brz zamor, otežano disanje (dispnoja), lupanje srca ili bol u grudima, a da se bolesnik najčešće ne javi lekaru. Nakon tog perida iznenada dolazi do pogoršanja tegoba. Bolesnika oseti jak bol u grudima, teško diše i ima srčanu aritmiju. Nakon toga dolazi do srčanog zasoja, što se karakteriše naglim gubitkom svesti, jer funkcije mozga prestaju petmaest sekundi po prestanku cirkulacije krvi. Tada se puls kod bolesnika ne pipa. Ubrzo nakon prestanka srčanog rada i gubitka svesti, posle nekoliko hrapavih, agonalnih respiracija, dolazi do prestanka disanja. Koža i sluzokože postaju modre ili sivopepeljaste. Zenice se šire pola do jednog minuta nakon prestanka srčanog rada. Ako se ne izvrši uspešna reanimacija nastupa biološka smrt.
Terapija
Reanimacija može da se uspešno izvrši samo ako se započe u roku ad 3 – 5 minuta od prestanka srčanog rada. Prvi postupak u kardiopulmonalnoj reanimaciji je oštar i brz udar pesnicom na spoju srednje i donje trećine grudne kosti. Nekada je dovoljno da jedan ili dva ovakva udara prekinu poremećaj srčanog ritma. Da bi se sprečilo da jezik zapadne u ždrelo, glava bolesnika mora da se zabaci unazad, a brada podigne naviše. Zatim se primenjuje veštačko disanje metodom “usta na usta” ili “usta na nos”. Na početku se dva puta uduva vazduh, a zatim na pet sekundi, a kod dece na tri. Veštačko disanje može da se vrši i samoširećim balonom sa maskom za disanje. Cirkulacija krvi se uspostavlja spoljašnjom masažom srca, koja se ostvaruje pritiskom grudne kosti prema kičmi za 4 – 5 santimetara. Bolesnik mora da leži na leđima, a ako mu se podignu noge bolje će se ostvariti priliv krvi u srce. Pritisak na grudnu kost se vrši ritmično 80 – 100 puta u minuta. Ako dve osobe vrše reanimaciju, (jedna masira srce, a druga sprovodi veštačko disanje), onda se na pet pritiska grudne kosti vrši jedno uduvavanje vazduha (odnos 5:1). Ako samo jedna osoba vrši reanimaciju, onda nakon 15 pritisaka slede dva udaha (odnos 15:5).
Dalji postupak reanimacije podrazumeva defibrilaciju, koja predstavlja propuštanje struje kroz srce. Defibrilacija se sprovodi sa 200J, nastavlja sa 300 i 360. Ako defibrilacija nije uspela nastavlja se sa veštačkim disanjem i masažom srca, zatim se daje lidokain i ponavlja defibrilacija, a nakon toga i Amiodaron ili prokainamid. Ranije se davao Adrenalin u srce (intrakardijalno), međutim, pokazalo se da je podjednako efikasna njegova primena intravenski i intratrahealno (ubačeno u disajne puteve, ako je bolesnik intubiran).