Neki ljudi zaplaču dok gledaju neku scenu u nekom filmu. Suze su znak da doživljavaju snažnu emociju, da je data scena u njima nešto pokrenula. Ti isti ljudi često imaju teškoću da definišu i imenuju šta tačno osećaju. Zbunjuje ih što su suze i plakanje povezani sa tugom, a date scene nisu žalosne. Pravo ime za ovo osećanje je ganutost. Pojava osećanja ganjenosti je znak da smo procenili da je događa nešto što je veoma lepo, plemenito i pravedno. Slikovito rečeno ganuti smo kada nas nešto »dodirne« našu dušu ili naše »srce«.
Osoba koja je sposobna da oseti ganutost pokazuje da je sposobna da u svetu oko sebe prepozna dobrotu, lepotu i plemenitost. Što osoba češće doživljava spoljašnji svet kao takav, to će i češće doživljavati osećanje ganutosti. Zato na osnovu toga koliko često se doživljava ovo osećanje možemo zaključivati kako savremeni čovek doživljava svet oko sebe.
Da bi čovek reagovao i na one pozitivne događaje u svetu oko sebe, a na koje ne gleda samo u smislu ostvarenja njegovih egoističnih ciljeva, potrebno je da ima izvestan stepen emotivne osetljivosti. Problem sa ovom osetljivošću što je ona opšta, tako da ne možemo postići da smo manje osetljivi na negativne stvari, a da zadržimo osetljivost na pozitivne. Kada se smanjuje osetljivost na negativno, smanjuje se osetljivost i na pozitivno.
Opšti je zaključak da je savremeni čovek postao relativno neosetljiv na one događaje koji ga se ne tiču neposredno. Razlog za smanjenje osetljivosti tražimo upravo u njegovoj izloženosti negativnim događajima i odbrambenom povećavanju praga za draži koje kod njega izazivaju nelagodnost. Nije toliko reč o negativnim događajima u stvarnom životu, već o negativnoj slici sveta koju nam svakodnevno serviraju mediji u svojoj borbi za našu pažnju.
Unoseći TV aparate u svoje domove, uneli smo svakodnevne slike o raznim vrstama tragedija širom planete. Televizija je prvooptužena za porast ravnodušnosti i svojevrsnu »idejo-afektivnu disocijaciju« savremenog čoveka – pojavu da nas strašne slike više ne uzbuđuju. Taj trend se danas nastavlja, tako da dok večeramo možemo na televiziji gledati kako patolog seče ljudski mozak i zaviruje u raščerečeno telo. Te slike kod mnogih ne izazivaju reakciju gađenja koja bi omela unošenje hrane, tako da i ne protestuju kod emitera, već se mire sa situacijom.
Savremeni čuvari senzibiliteta »slovenske duše« su kategorije osetljivih: deca i žene. U potrazi za plemenitim, osećanje ganutosti možemo doživeti u literaturi i pojedinim italijanskim filmovima. Nedostatak ovog osećanja u savremenom životu ukazuje da smo se suviše zatvorili, da zbog odbrambene ravnodušnosti gubimo kvalitet života.
Zoran Milivojević-Psihoterapeut