Nemogućnost postizanja ili održavanja erekcije adekvatne za polni odnos zovemo erektilnom disfunkcijom (ED).
Erektilna disfunkcija vrlo je učestala među muškarcima srednje i starije životne dobi. S obzirom na tu učestalost još uvek se malo govori o toj temi i ona je svojevrsni tabu. Iako to nije smrtonosna bolest, ED može znatno narušiti psihofizičko, ali i socijalno zdravlje muškarca. Pod time podrazumevamo osećaj manje vrednosti, osećaj krivice, povlačenje u sebe, izbegavanje kontakata s osobama suprotnog pola itd. Razloge „tabuiziranja” ED-a nalazimo u tome što je naše društvo još uvek konzervativno po tom pitanju, ljudi nisu dovoljno edukovani, a postoji i veliki uticaj vere.
Smatra se da oko polovina muškaraca nakon četrdesete godine života pati od nekog stepena erektilne disfunkcije. O primarnoj disfunkciji govorimo ako od početnom stepenu polnog odnosa postoji ED, a o sekundarnoj ako je nastala naknadno.
Uzroci ED-a mogu biti psihogene ili organske naravi no najčešće se radi o njihovoj kombinaciji. Neki od psihogenih uzroka mogu biti gubitak libida (polne želje), poremećaj intimnosti, stres, strah od neuspeha, sram, problemi u komunikaciji s partnerom, gubitak poverenja u partnera…
Budući da erekciju takođe možemo opisati kao fenomen koji je pod kontrolom vaskularnog, neurogenog i hormonalnog sistema, u svakom navedenom sistemu možemo pronaći organske uzroke ED-a.
Neurogena ED može nastati zbog bolesti središnjeg ili perifernog nervnog sistema (ozlede, hirurški zahvati u abdomenu i maloj zdelici, upale, šećerna bolest, epilepsije, hronični alkoholizam, tumori, Parkinsonova bolest, cerebrovaskularni inzult, Alzheimerova bolest…).
Neki od razloga arteriogene erektilne disfunkcije uključuju aterosklerozu, visoki krvni pritisak, šećernu bolest, pušenje, hiperholesterolemiju, ozlede u maloj zdelici i ozlede penisa, zračenje u području zdelice i slično.
Venogena ED nastaje onog trenutka kada je odliv krvi iz penisa veći od prelieva. Takvo stanje može nastati zbog ozleda penisa, Peyroniejeve bolesti ili šećerne bolesti.
Smanjena razina testosterona u krvi, bilo da je reč o primarnom ili sekundarnom hipogonadizmu, rezultirat će smanjenim libidom, a time i ED-om. Neki lekovi koji se propisuju za, nazovimo ih, „svakodnevne bolesti” (povišen krvni pritisak, gastritis, depresija…) mogu izazvati probleme s erekcijom. Neki od njih su beta-blokatori, cimetidin, tiazidski diuretici, estrogeni, antiandrogeni, spironolakton, anksiolitici, antidepresivi i antipsihotici. Prehrana bogata mastima, slabija telesna aktivnost, pušenje, alkohol također su rizični čimbenici za nastanak ED-a.
U postavljanju dijagnoze ED-a, odnosno otkrivanju uzroka ED najviše doprinosi kvalitetna medicinska, psihološka i seksualna anamneza. Kod toga najveću važnost ima uspostavljanje opuštene atmosfere i poverenja lečnik-bolesnik pre samog započinjanja razgovora o toj temi. Prilikom fizikalnog pregleda pažnju usmeravamo na habitus bolesnika, sekundarne polne karakteristike, izgled polnih organa i postoperativne ožiljke. U krvnim nalazima pažnju usmeravamo na kompletnu krvnu sliku, biohemijske parametre (jetreni enzimi, bubrežna funkcija, profil lipida, šećer u krvi), po potrebi na hormonski status te PSA.
Od specijalizovanih testova najčešće koristimo Doppler penilnih krvnih žila. Pre samog pregleda potrebno je instilirati vazodilatatorno sredstvo u kavernozna tela penisa. Ukoliko se nakon intrakvernozne injekcije alprostadila javi erekcija u trajanju od 30 minuta, s velikom sigurnošću možemo govoriti o urednom vaskularnom penilnom statusu. Test nokturalne penilne tumescencije izvodi se posebnim prenosnim uređajem koji uz pomoć dvaju prstenova smeštenih na bazi i pri vrhu penisa meri jačinu, broj i trajanje erekcija. Ukoliko se uređajem snimi bar jedna erekcija u trajanju od najmanje 10 minuta, smatra se da je erektilni mehanizam očuvan.
Lečenje
Razlikujemo tri oblika lečenja erektilne disfunkcije.
Lečenje ED-a ne bi smelo biti fokusirano isključivo na lečenje simptoma već na lečenje pravog uzroka bolesti. Postoji nekoliko stanja koja uzrokuju ED, a lečenjem kojih možemo izlečiti i ED. To su bolesti koje kao posledicu imaju manjak testosterona, specifični psihološki problemi bolesnika te arteriogena ED u mladih osoba uzrokovana traumom zdelice ili perineuma.
Ako se ne radi o nijednom od gore navedenih stanja onda u lečenju ED razlikujemo tri oblika.
Prvi oblik lečenja erektilne disfunkcije predstavljaju PDE-5-inhibitori (sildenafil, tadalafil, vardenafil) te vakuumski konstrikcijski uređaji. Potonji nisu „omiljeni” među ciljnom populacijom zbog nuspojava (bol, krvarenje, hiposenzitivnost penisa, nemogućnost ejakulacije te u najgorem slučaju nekroza kože penisa).
Drugi oblik lečenja čine intrakavernozne injekcije (alprostadil) te intrauretralni pripravci alprostadila. Intrauretralni pripravci manje su učinkoviti u odnosu na intrakavernozne injekcije no puno su praktičniji za primenu.
Treći oblik čine penilne proteze. Razlikujemo semirigidne te hidraulične (dvodelne i trodelne proteze).
U svakom slučaju registracija sildenafila 1998. godine unela je revoluciju u lečenju ED-a i znatno unapredila kvalitet života ljudima pogođenim ovim problemom.
Antun Gršković, dr. med., specijalist urolog