Iz dana u dan raste broj dece obolele od šećerne bolesti. Prema podacima Međunarodnog udruženja za diabetes, smatra se se da je u svetu pola miliona mališana ugroženo ovom bolešću, a da svake godine oboli novih 70.000.
Srbija je samo jedna u nizu mnogih zemalja u kojima ova bolest kod dece postaje ozbiljan problem. Dečiji endokrinolog dr Tatjana Milenković, zaposlena na Institutu za zdravstvenu zaštitu majke i deteta u Beogradu, svakodnevno se suočava sa mnogobrojim problemima ovih mališana.
Koji su glavni uzročnici diabetesa kod dece?
Diabetes je vrlo heterogena bolest. Potpuno su različiti diabetes tipa 1 i diabetes tipa 2, a ima i drugih oblika koji su znatno ređi i koji su jasno genetski determinisani. Zanimljivo je da se uzrok diabetesa tipa 1 ne zna. Rade se brojna istraživanja da bi se utvrdila njegova etiologija. Diabetes tip 2 je genetska bolest, kome doprinose gojaznost, stres i nepravilna ishrana. Kod tipa 1 ima obolele dece od nekoliko meseci, nekoliko godina, koji nisu imali nikakav stres niti su se loše hranili, uzrok se ne zna. Sva deca su u najvećem broju slučajeva bila potpuno zdrava, iz potpuno zdravih porodica gde niko nema diabetes, niti je bilo ko u porodici ikada imao diabetes. To je kao „grom iz vedra neba“! Pošto se ne zna poreklo praktično nema ni prevencije.
Koji su glavni problemi sa kojima se deca obolela od šećerne bolesti najčešće suočavaju?
Problemi su brojni i različiti. Živimo u doba kada su deca veoma surova jedno prema drugom. Svakoga dana smo svedoci toga. Ukoliko je dete malo, roditelji praktično postaju pacijenti. Oni na sebe preuzimaju čitavu brigu oko deteta i svu odgovornost. Ne može dete doneti odluku koliko će dobiti insulina, šta će da jede i šta će da uradi ukoliko mu padne šećer. Ako je dete starije, kada oboli, često ima vrlo složenu percepciju svega što mu se događa. Mi, nažalost, još uvek imamo neke seoske, ali i gradske sredine u kojima se bolest krije. Roditelji smatraju da biti bolestan znači bruku i sramotu. Pošto roditelji postave stvari tako, onda i dete stiče doživljaj da je nešto skrivilo, da je manje vredno i onda krije svoj diabetes. Pokušavamo da kažemo i roditeljima i deci da je vrlo važno da se bolest ne krije.
Smatrate li da nadležno ministarstvo i država mogu da obezbede lekove, materijal i uslove za adekvatno lečenje?
Snabdevenost lekova i materijala potrebnih za lečenje diabetesa u Srbiji je sasvim zadovoljavajuća. Dete ima pravo jednom godišnje da ide u banju i ima kompletnu zdravstvenu zaštitu, može da dobije na recepte insulin i neophodne trake za merenje glikemije u krvi i aparat kao i trake za određivanje glikozurije. Ono što deca kod nas nemaju, u odnosu na decu sa zapada, jeste dovoljan broj insulinskih pumpi. U zapadnom svetu je veliki broj dece na insulinskim pumpama i to značajno može da poboljša kvalitet lečenja obolelog deteta. Kod nas te pumpe može da dobije mali broj dece i to je realno veliki problem. Insulinske pumpe su skupe, a mnogo je obolelih.
Kako bi trebalo da izgleda potpuni tim koji bi omogućio bolji i kvalitetniji rad sa decom?
Kompletan tim za diabetes uvek, sem lekara, podrazumeva i sestru koja je specijalizovana za diabetes, psihologa, diatetičara i naravno socijalnog radnika. Ono što se meni čini da je nedovoljno jeste podrška, u smislu da mi nemamo dovoljno sestara edukatora koje rade isključivo sa decom obolelom od diabetesa, to je ono što naše timove razlikuje od lekarskih timova na zapadu. Tamo uvek postoji psiholog koji radi samo sa jednom grupom, a vrlo često je tu i socijalni radnik. Mi se trudimo da pomognemo koliko možemo i da pružimo i psihološku podršku, s obzirom da nemamo psihologa koji radi samo sa decom.
Ove, kao i prošle godine, Svetski dan borbe protiv diabetesa je posvećen deci. Novo Nordisk, vodeća kompanija iz Kopenhagena koja proizvodi materijal i lekove koji omogućavaju kvalitetnije izlečenje, pokrenula je mnogobrojne akcije. Verujete li da kampanje ovog tipa mogu delovati preventivno?
Mi imamo vrlo veliki problem. Dete neće da prime u vrtić ukoliko boluje od diabetesa. Dete u školi ima veliki problem, ne samo sa drugovima, već i sa nastavnicima koji nemaju razumevanja. Ne puštaju decu da izadju sa časa, jer imaju veliki šećer i moraju često do wc-a, nemaju razmuvanja za činjenicu da deca moraju da izmere šećer. U Srbiji osobe od diabetesa ne mogu da dobiju posao i vrlo često kriju svoju bolest da bi dobili radno mesto. Cilj mnogobrojih kampanja je ideja da se u centar terapije stavi bolesnik i da se obolele osobe integrišu u sistem i ne budu diskriminisane.
Jako je bitno obolele osobe vode normalan život.
Koji je najbolji način da ih u tome ohrabrimo?
Činjenica je da danas i deca i ljudi oboleli od diabetesa mogu da imaju veoma kvalitetan život. Navela bih jedan primer iz Španije i njihovog udruženja sportista obolelih od diabetesa, čini mi se da se zove „Triatlon“, gde su svi španski sportisti oboleli od diabetesa organizovali maraton. Ako čovek sa diabetesom može da pretrči četrdeset i dva kilometra i nekoliko stotina metara, onda može i sve u životu.
Sa dr Tatjanom Milenković razgovarao je Saša Grujović
diabetes.rs