HOBP je bolest koju karakteriše suženje disajnih puteva zbog čega bolesnik diše otežano i vrlo brzo se umara. Razvija se tokom dužeg vremenskog perioda i u početku ne pokazuje svoje lice. Bolest je progresivna, što znači da kada nastane nema izlečenja, već se vremenom pogoršava. Cilj terapije je da se progresija što više uspori a samom bolesniku obezbedi što kvalitetniji život.
HOBP je bolest koju karakteriše suženje disajnih puteva zbog čega bolesnik diše otežano i vrlo brzo se umara. Ovo suženje nije potpuno reverzibilno, odnosno i posle primenjene terapije otvorenost disajnih puteva se ne može vratiti u ,,normalno” stanje.
Kako se bolest manifestuje?
Bolest ne nastaje odjednom. Razvija se tokom dužeg vremenskog perioda i u početku ne ispoljava svoje lice. Posle 20 godina pušenja ona će se javiti kod ¼ pušača. Bolest je progresivna a ukoliko se ne leči progresija je brža.
Najpre dolazi do promena na nivou disajnih puteva koje su asimptomatske, vremenom se disajne funkcije remete tako da se bolesnik prilikom obavljanja uobičajenih aktivnosti blago zamara, dok se Kašalj i iskašljavanje su sastavni deo slike bolesti na koje se obično ne obraća pažnja, a mogu i da izostanu. Kako bolest napreduje, pluća sve slabije funkcionišu pa fizička aktivnost postaje veoma ograničena što pacijenta čini nesposobnim da vodi normalan život i obavlja svakodnevne aktivnosti. Sve ovo kod pacijenta izaziva osećaj straha, uznemirenosti i frustracije. Pacijenti često postanu depresivni i okreću se izolaciji.
Većina pacijenata se kasno javi lekaru jer kašalj doživljavaju kao normalnu pojavu koju pripisuju, promeni cigareta, gojaznosti, lošoj fizičkoj kondiciji. Upravo zato ne traže pomoć lekara što doprinosi daljem bržem razvoju bolesti. Javljaju se lekaru tek kada je kvalitet života prilično narušen ili kada dođe do akutnog pogoršanja bolesti, npr. usled infekcije, a tada je bolest već uzela maha. Samo postojanje kašlja treba da uputi pacijenta da se nešto ipak dešava jer ne postoji ,,dobar” kašalj, on uvek ukazuje na postojanje poremećaja.
Kako se bolest dijagnostikuje?
Dijagnoza se postavlja na osnovu podataka o postojanju faktora rizika i simptoma a potvrđuje spirometrijom. Najvažniji faktor rizika je pušenje, dok su dugotrajna izloženost prašini i hemikalijama na radnom mestu, zagađenje vazduha (kako u zatvorenom prostoru usled upotrebe čvrstih goriva za pripremu hrane i grejanje, tako i na otvorenom) manje značajni. Pasivno pušenje cigareta takođe predstavlja faktor rizika za nastanak bolesti. Simptomi koji ukazuju na postojanje HOBP su: hronični kašalj koji je svakodnevno prisutan, hronično stvaranje sputuma (ispljuvka), otežano disanje koje se opisuje kao nedostatak daha (dispnoja) koje je svakodnevno prisutno a pogoršava se posebno u toku fizičkih napora i za vreme infekcija.
Lekari pacijente kod kojih sumnjaju da postoji HOBP obično šalju na rendgensko snimanje. Ovo nije metoda kojom se HOBP dijagnostikuje već se snimanje radi kako bi se druge bolesti, koje daju slične simptome, poput karcinoma pluća na primer, isključile. Pravi metod za dijagnozu HOBP je spirometrija. Spirometrija je vrlo jednostavan test kojim se meri količina vazduha koju pacijent može da izduva i vreme koje mu je za to potrebno. Izvodi se pomoću spirometra. U našoj zemlji ovih uređaja ima (nikad nije dovoljno), ali problem predstavlja nedovoljna obučenost tehničkog kadra da ih koristi. S druge strane i sami pacijenti moraju biti edukovani kako da ovaj test pravilno urade. Pacijenti su često uznemireni i zabrinuti da li će test dobro uraditi pa ih treba ohrabriti, pažljivo im objasniti i demonstrirati test. Posle prvog merenja pacijentu se daje bronhodilatator kojim se disajni putevi prošire i radi se još jedno merenje. Vrednosti koje se dobijaju ovim drugim merenjem se koriste da bi se utvrdilo koliko se plućna funkcija može popraviti i upravo su ovo vrednosti koje su dijagnostički značajne. Ukupna procedura ispitivanja funkcije pluća traje oko 30 minuta.
Na osnovu rezultata testa potvrđuje se dijagnoza i određuje stepen težine bolesti što dalje određuje terapiju. Spirometrija se može koristiti i za praćenje progresije bolesti.
Kako se HOBP leči?
Kada se bolest dijagnostifikuje pacijentima se daje adekvatna terapija ali prvi korak je trenutni i potpuni prestanak pušenja. Sam prekid pušenja ne može otvorenost disajnih puteva vratiti u normalno stanje ali se dalje sužavanje usporava. Normalno je da se starenjem disajna funkcija smanjuje međutim kod pušača je ovo smanjenje brže i intenzivnije. Ukoliko se sa pušenjem prekine na vreme, dalje smanjenje disajne funkcije može da se vrati na nivo nepušača.
Cilj terapije je da se uspori napredovanje bolesti i pacijentima poboljša kvalitet života. U tu svrhu koriste bronhodilatatori u obliku doznih aerosola, poznatiji kao pumpice. U lakšim slučajevima koriste se brzodelujući bronhodilatatori. Upotrebljavaju se po potrebi za uklanjanje povremenih simptoma. Često se sa upotrebom ovih lekova preteruje pa bolesnik čim oseti male poteškoće u disanju upotrebljava pumpicu a dovoljno bi bilo samo da se malo odmori. Za postizanje dejstva ovih lekova neophodno je 5-10 minuta a isti efekat se često može postići i kratkotrajnim odmorom. Kod umerenog stepena bolesti ordiniraju se dugodelujući bronhodilatatori koji disajne puteve duže vreme drže otvorenim. Ovo je posebno važno jer stalno širenje i skupljanje disajnih puteva dodatno draži receptore i pospešuje inflamaciju. U osnovi inflamacije kada je HOBP u pitanju nije infekcija mikroorganizmima već nadražujuće dejstvo sastojaka duvanskog dima. Upravo zato se antibiotici ne ordiniraju pacijentima sa HOBP sem u slučajevima kada je njihovo stanje pogoršano usled neke bakterijske infekcije.
Lekovi iz grupe antiholinergika, kojoj pripada i tiotropijum, imaju sposobnost da duže vreme drže disajne puteve otvorenim. Kliničke studije i praksa su pokazali da ovaj lek svoje dejstvo ispoljava 24 sata što znači da ga pacijenti koriste jednom dnevno, što bitno poboljšava kvalitet života i usporava napredovanje bolesti. Prednost ovog leka je i u tome što se ukoliko je to potrebno (u težim slučajevima) može kombinovati sa dugodelujućim inhalacionim bronhodilatatorima i oralnim bronhodilataorima. U terapiji HOBP oralno se koristi aminofilin ali samo retard oblik. “Običan” aminofilin nije opravdano upotrebljavati jer je njegovo dejstvo kratkotrajno a cilj je da disajni putevi što duže budu otvoreni.
Vrlo često pacijenti imaju predrasude vezane za upotrebu pumpica. Vlada uverenje da one stvaraju zavisnost, što nije tačno. Pomoću pumpica lek se direktno unosi u oboleli organ, simptomi se brzo uklanjaju, doze leka su male pa samim tim i mogućnost pojave neželjenih efekta je svedena na minimum.
Vakcinacija protiv gripa je vrlo korisna bolesnicima sa HOBP. Vakcinacijom se smanjuje mogućnost razvoja teških komplikacija bolesti.
Respiratorna rehabilitacija, terapija kiseonikom i u ograničenim situacijama hiruško lečenje jesu nefarmakološki vidovi lečenja. Deo respiratorne rehabilitacije je i fizikalna terapija. Ona se sprovodi u cilju jačanja muskulature disajnih puteva i često ima isti značaj kao i primena lekova.
Pored dejstva na pluća ova bolest ima uticaja i na druge organe: vremenom dolazi do gubitka mišićne mase, javljaju se kardiovaskularne smetnje, zbog ograničenosti u obavljanju uobičajenih aktivnosti često pacijenti upadaju u depresiju.
Kašalj nikada ne zanemarujte, kašljanje nije normalna pojava već znak poremećaja. Kašalj, sam po sebi, nije obavezni znak HOBP ali ukoliko ga prate neuobičajeno brzo zamaranje a uz to ste i pušač dijagnoza HOBP je skoro sigurna.