Nedovoljno razvijen govor, mucanje, teškoće u čitanju, pisanju ili kod izgovora često stvaraju nedoumicu o tome kada potražiti pomoć kod logopeda
Već od prvih meseci treba pažljivo slušati svoje dete jer nam je već u tom uzrastu u stanju prikazati mnogo o sebi. U glasovnoj igri dete vrlo često dolazi i do naprednijih reči kombinacijom slogova “mamama” ili “tatata”, što roditelji često protumače kao ” rekao/la je mama/tata!”. Ta prva reč važna je jer se često izgovara i prva progovorena reč, ali samo ako je sa značenjem. Do osmog meseca dete treba reagovati na glasovni podsticaj, izgovarati nekoliko slogova, kada mu se govori, treba proći fazu vokalizacije i gukanja. U uzrastu od 21 mesec treba govoriti barem osam reči sa značenjem, oponašati zvuk koji čuje, imenovati i pokazivati jednu ili dve slike te rečima tražiti da jede i da pije. Kad dete postane sposobno da izgovara veći broj reči sa određenim značenjem, počinje shvatati da se dve reči u govoru mogu povezivati tako da označavaju određeni smisao (“mama, daj!”, “mama, vode!”…). Tako se dete počinje služiti jednostavnom rečenicom koja u početku nije potpuna, ali je dovoljno jasna i za okolinu razumljiva.
Nedoumice roditelja
Mnogi roditelji često su u nedoumici oko toga kada prvi put posetiti logopeda. Bilo da je reč o nedovoljno razvijenom govoru, mucanju, teškoćama kod čitanja i pisanja, teškoćama u izgovoru, roditelji i osobe s kojima je dete u svakodnevnom kontaktu (učitelji, vaspitači) često ne znaju kada je pravo vreme da potraže pomoć.
Prema lestvici razvoja govora, prva teškoća nastupa u obliku nedovoljno razvijenoga govora. Roditelji se često pitaju i traže odgovore na pitanje: “Zašto moje dete ne govori?”. Kada primete da se dete, inače pravilno razvijeno, malo, pogrešno ili teže verbalno izražava u odnosu na vršnjake, roditelji se neretko uspaniče. Roditelji dece kod koje je dijagnostifikovan nedovoljno razvijen govor počinju vrlo rano primećivati govorne sposobnosti svog deteta, što se često pripisuje tvrdoglavosti, lenosti ili genetskom nasleđu. Kada dete napuni tri godine i krene u vrtić, a roditelji dobiju priliku uporediti govor svog deteta s govorom vršnjaka, postaju svesni da im dete ima pravi problem. Tada je najbolje zatražiti savet logopeda. Važno je što pre krenuti sa savetovanjem ili čak direktnom terapijom, jer je dete često već u tom uzrastu dovoljno svesno da se razlikuje od vršnjaka. Sluša, ali ne razume ili želi odgovoriti, ali mu je izgovor iskrivljen i nerazumljiv, pa se često događa da ga okolina ne razume. A roditelji se toliko priviknu da odgovarajući na upite počnu nesvesno podržavati iskrivljen način govora. Upravo zato vaše dete može se osećati nesrećno, ljuto, frustrirano, ređe priča, a u komunikaciji se počinje sve više oslanjati na gestove.
Kako bi se što bolje stimulisala detetova govorna komunikacija, važno je da uz logopeda u terapiji aktivno učestvuju i roditelji, vaspitači ili učitelji (nastavnici). Uloga roditelja neizmerno je važna jer upravo oni s detetom provode najviše vremena.
Na šta treba paziti
Tokom prve dve godine treba podsticati dete na izgovaranje samoglasnika i na kombinaciju suglasnika i samoglasnika u govoru (ma-ma, ta-ta, ba-ba, pa-pa…). Deci od druge do četvrte godine treba se obraćati jasnim i jednostavnim rečenicama, ali i nadograđivati i proširivati ono što su rekli (Idemo baki. Da, idemo baki.). Važno je proširivati im postepeno rečnik i dati im mogućnost da što više prepričavaju događaje tog ili proteklog dana. Tako i roditelji mogu uticati na postepen razvoj govora svoga deteta. Što se tiče izgovora, deca u uzrastu između tri i tri i po godine moraju ispravno izgovarati glasove p, b, t, d, k, g, m, n,j, f, v, h, l, a, e, i, o, u, dok se glasovi s, z, c, š, ž, č, ć, dž, đ, r, lj i nj mogu tolerisati do pete godine.
Ako kod deteta primetite neka druga odstupanja u govoru, kao što su mucanje ili brzopletost, treba što ranije intervenisati. Ako je dete premalo za terapiju, barem ćete dobiti logopedski savet kako se postaviti i reagovati. Mnogi roditelji često upozoravaju dete: “Ne mucaj!”, “Kako to govoriš?”, što je potpuno neispravno. Terapija mucanja vrlo je delikatna te je potrebna dobra i zdrava komunikacija između logopeda i roditelja. Već se u uzrastu od tri godine može potražiti pomoć logopeda koji će proceniti da li je dete spremno za terapiju ili je potrebno samo savetovati roditelje.
Ako vaše dete do polaska u školu nema govornih teškoća, ali vaspitačice u vrtiću primete da pogrešno drži olovku ili ne može povezati više glasova u reč i isto tako rastaviti reč na glasove (npr. umesto T-A-T-A kaže KAPA, umesto M-A-M-A kaže STOL), potrebno je što pre reagovati i uključiti dete u terapiju. Jer iz takvih teškoća proizlaze teškoćekod čitanja i pisanja te disleksija i disgrafija. Tada se počinje raditi na glasovno-slogovnoj terapiji kao predvežbama veštine čitanja i pisanja. Dete počinje percipirati inicijalni i finalni glas u reči, nakon toga osvešćuje glasove unutar same reči, i na kraju počinje povezivati glasove u slogove te slogove u reč. Vrlo je važno kod predškolca ispitati orijentaciju u prostoru, odnose levo-desno u odnosu na sebe i druge, videti postoji li jezična slabost u govoru, tj. čuti dete kako i na koji način se izražava i koliki mu je vokabular. Dete u tom uzrastu treba naučiti da je pisana reč znak za izgovorenu i da ima isto značenje, i treba razumeti pisanu poruku.
Ako dete sa teškoćama krene u prvi razred, one vremenom postaju sve vidljivije. Naime, u početku kada počinje usvajati veštinu čitanja najčešće nastaju smetnje zbog nedovoljno učvršćene veze slovo-glas, prisutne su teškoće u glasovnoj analizi i sintezi, a i u nedovoljno razvijenoj vizualno-motornoj percepciji.
Za početak samo savjet, a možda i terapija
U slučaju da su potrebne govorne vježbe, pravodobnim otkrivanjem uzroka i uključivanjem djeteta u terapiju mogu se ukloniti smetnje i spriječiti razvijanje djetetove svjesti o poremećaju i eventualne neugode koje bi moglo doživjeti u okolini, vrtiću ili školi. Prije početka terapije vrlo je važno otkriti zbog čega govor vašeg djeteta odstupa od govora vršnjaka. Već se pri prvom susretu procjenjuje njegov govor i zaključuje je li u skladu s dobi. Ako se primijete odstupanja, provjerava se koliko i u kojoj mjeri odstupaju od normale. Iz razgovora s roditeljem dobiva se uvid o uvjetima u kojima se govor razvijao ili se još razvija. Za što bolju terapijsku orijentaciju često su potrebna dodatna ispitivanja, kao što su ispitivanje sluha ORL pregledom, psihološko ispitivanje, neurološki pregled.
Ako vam se čini da ste u ovom članku prepoznali probleme koji muče vaše dijete, obratite se stručnjaku logopedu. Možda mu govorna terapija još nije potrebna, ali barem ćete dobiti korisne savjete kako sami pomoći djetetu da prebrodi taj problem.
Autor: mr. sc. Nataša Šunić, prof. logoped